Poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću (ADHD) i poremećaj pažnje (ADD) predstavljaju probleme u
ponašanju deteta. Ti problemi obično uključuju ekstremnu impulsivnost, hiperaktivnost,
nemarnost i mogu ometati decu u učenju i druženju. Hiperaktivnost je poremećaj pažnje praćen
psihomotornim nemirom. Poznat je još pod imenom ADHD sindrom (Attention Deficit
Hyperactivity Disorder). ADHD predstavlja poremećaj hiperaktivnosti sa nedostatkom pažnje,
stanje sa simptomima kao što su nepažljivost, impulsivnost i hiperaktivnost. Simptomi se
razlikuju od osobe do osobe. ADHD se ranije zvao ADD, ili poremećaj deficita pažnje. I deca
i odrasli mogu imati ADHD, ali simptomi uvek počinju u detinjstvu. Šta je ADHD?
Poremećaj hiperaktivnosti sa nedostatkom pažnje (ADHD) je složen neurorazvojni
poremećaj koji može da utiče na uspeh vašeg deteta u školi, kao i na njihove odnose.
Simptomi ADHD-a variraju i ponekad ih je teško prepoznati.
Mnogi od pojedinačnih simptoma ADHD-a mogu se očekivati od svakog deteta. Dakle, da biste postavili dijagnozu ADHD-a, lekar vašeg deteta će morati da proceni vaše dete koristeći nekoliko kriterijuma.
ADHD se generalno dijagnostikuje kod dece do trenutka kada su oni tinejdžeri, a prosečna starost dijagnoze je 7 godina starosti. Starija deca koja pokazuju simptome mogu imati ADHD, ali su često u ranom životu pokazivali prilično složene simptome.
Evo 14 uobičajenih znakova ADHD-a kod dece.
Postoje tri tipa ovog poremećaja:
Predominantno slaba pažnja – potrebno je da više simptoma slabosti pažnje traju najmanje 6 meseci i da nisu u skladu sa razvojnim stadijumom. Deca sa ovim tipom poremećaja često ne posvećuju pažnju detaljima ili prave greške zbog nemara, imaju problem sa održavanjem pažnje, čini se da ne slušaju kada im se direktno obraćaju, ne prate usputstva i ne završavaju aktivnosti.
Predominanto hiperaktivno-impulsivni tip – potrebno je da postoji više simptoma hiperaktivnosti i impulsivnosti koji traju najmanje 6 meseci i da ti simptomi nisu u skladu sa razvojnim stadijumom. Neki od simptoma hiperaktivnosti su trešenje rukama i nogama, “vrpoljenje” na stolici, ustajanje sa stolice u razredu, preterano trčanje u sitacijama kada to nije primereno.
Kombinovani tip – podrazumeva da su zadovoljeni kriterijumi iz prehodna dva tipa u tokom poslednjih 6 meseci
Razlike između dečaka i devojčice se ogledaju u tome što dečaci više hiperaktivni i to ponašanje se kroz motornu akciju, dok su devojčice više “odsutne” (sanjare), a hiperaktivnost se ispoljava kroz verbalnu i emocionalnu akciju (brbljive, plačljive).Danas se smatra kako čak 3 – 5 posto školske dece ima simptome hiperaktivnosti. Jednostavnom računicom dolazimo do toga da je u odeljenju od 30 učenika jedno ili dvoje dece hiperaktivno.Studije pokazuju da je hiperaktivnost dva do tri puta češća kod dečaka, nego kod devojčica.Hiperaktivnost se najčešće prepoznaje tek polaskom u školu.